Virovitički je buvljak relativno nova stvar u gradu. Bio sam nekoliko puta na “Britancu” i “Hreliću”,
no čuo sam da je glavni centar zbivanja sada onaj u Osijeku. Bilo kako bilo, učinilo mi se
prikladnim povući svojevrsnu paralelu između buvljaka i etno glazbe o kojoj slijedi nešto, jer, iako
mašta može svašta, onaj zajamčeni efekt iznenađenja koji nudi buvljak je nešto što se može teško
opisati. Kažem tako, jer je činjenica da doista ne možeš ni otprilike pretpostaviti na što bi mogao
naići. Ispada da bi o etno muzici trebalo biti lakše nešto napisati, odnosno objasniti ju
uspoređujući s buvljakom, no mnogi se slažu oko toga da to nije tako. Ipak, neke stvari
općeprihvaćene, utvrđene i uvriježene, što se etna tiču, stoje.
Inače uopće nisam čovjek od koncerata, ako govorimo o takvom vidu zabave kad je glazba u
pitanju, no, iako se ne mogu sjetiti kada je to točno bilo, uglavnom prilikom jednih od prošlih
virovitičkih dana grada, u virovitičkom kazalištu se održao koncert Lidije Bajuk na koji sam otišao,
a sjećam se i sada još s kolikim samo uzbuđenjem i veseljem. Bilo je prekasno za ostvariti ideju o
nešto većem printu fotografije Lidije Bajuk koje je autor Mare Milin s prostorom za njen autogram,
jer sam kasno saznao da gostuje u gradu, no imao sam čast, iako kratko, ali s neopisivo velikim
zadovoljstvom biti u kraćem kontaktu s gđom. Bajuk, jer sam htio, iako naknadno, baš ti
fotografiju dobiti u većoj rezoluciji pa sam tom prilikom i saznao tko je njen autor, a na tom
koncertu, uz svoju gitaru, pratnja joj je bila gospodin Kovačić na violončelu pa je ona sama bila
vesela što je upravo prilikom naše komunikacije dobila fotografije s koncerta za koje je i sama
rekla da su joj drage, jer je na njima u društvu gospodina Kovačića, a nije znala da su objavljene
tada na jednom od gradskih novinskih portala.
Kad govorimo i govorimo li o etno glazbi ili muzici uopće, onda mi je tu nekako najdraže citirati
Dunju Knebl koja ju je, između ostaloga, definirala kao bilježene nekakve svakodnevne,
uobičajene, za život čovjeka normalne, ali i fatalne stvari u životu. Pjevalo se “od usta do usta”
prije prvih notnih zapisa, a zahvaljujući našim glazbenicima kao što su Lidija Bajuk, Dunja Knebl,
Mojmir Novaković, pjesme su zaživjele i kao snimljene te ostale tako svjedokom i primjerom naše
kulturne baštine, no i umjetničkih izražaja navedenih umjetnika kao i mnogih drugih kao što su
grupa “Afion”, Tamara Obrovac koja je etno spojila s jazzom te ostali kao “Cinkuši” npr.
Moj je prvi susret s hrvatskim etnom bio davne godine kada se na HRT-ovom programu (ne
sjećam se kojem), bio puštao u nekoliko navrata spot za pjesmu Lidije Bajuk “Zora djevojka”.
Oduševljenje je bilo toliko i takvo da ga ne mogu opisati ni s čim drugim, nego sa sasvim
slučajnim nalijetanjem na nešto na buvljaku. Volim antikvitete i starine, lijepe stvari. Tako je
započelo moje putovanje etno glazbom paralelno sa stvaralaštvom navedenih umjetnika s kojima
sam kao pratioc bio uskorak, no svoj sam interes tako širio i na etno glazbu ostalih zemalja ovog
predivnog svijeta čija se raznolikost, jedinstvenost i povezanost može doista objasniti riječima
Dunje Knebl da se ta, takva glazba jednostavno razumije, bez obzira na barijere kao što su jezik te
eventualne nekakve ostale.
Za tih dana moga upoznavanja sa svjetskom i našom etno glazbom, odnosno “World music-om”,
dane sam i dane provodio na kanalima kao što su YouTube i Soundcloud tražeći neumorno nešto
novo i uvijek još i još, bivajući i ostajući očaran kakvi su to sve samo izražaji, vezani uz raznorazne
teme. Doista raznorazne teme. Dogodi se da ti na prvu nešto ne sjedne, ipak su nam neke pjesme
ljepše od onih drugih nekih, no s vremenom i to nađe svoje mjesto i to očito iz određenih razloga.
“Paganski krug Hrvatske”, grupa na Facebooku govori o nekim stvarima uz koje je vezan i rad
Ivane Brlić-Mažuranić pa tako i rad Lidije Bajuk, a pjesma je “Božići, Svarožiću”. Preporučam vam
da poslušate kako su Cinkuši reinterpretirali Krležinu “Ciganjsku” kroz svoj glazbeni uradak.
Inače, što sam stariji, sve sam više uvjereniji i to baš s obzirom na prirodu događaja da niti jedna
stvar u životu čovjeka ne izgleda bez razloga točno tako kako izgleda.
Inače, devedesetih su se, zapravo, njih nekolicina, Lidija Bajuk, Mojmir Novaković i Dunja Knebl
skupili nekoliko puta baš kod Dunje na druženju i tako je organiziran hrvatski etno festival
“Ethnoambient Salona” koji se održavao u Solinu pa potom preselio u Zagreb. Bio je to festival
koji je znao ugostiti i razne druge glazbenike s raznih strana svijeta.
Ovi umjetnici rade i dan danas te se bave i dalje glazbom, bolje reći stvaranjem ostavštine nekim
budućim generacijama. Dunja Knebl je inače profesorica. Prevodila je s ruskog jezika, a neke od
njenih pjesama su također na ruskom s obzirom da je u Rusiji i živjela. Lidija Bajuk je nakon rada
kao knjižničar te je diplomirala etnologiju i antropologiju. U svakom je slučaju moguće naći na
internetu puno više raznoraznih informacija o njima kao i ostalim glazbenicima među kojima,
nažalost, mjesto zauzima preminula Elizabeta Toplek iliti Teta Liza koja je naročito hvalila rad
Bajuk. Kad bih išao baš osobno o glazbi, izdvojio bih Lidijin album “Luna” koji je u apsolutno
svakom smislu njen vlastiti rad (tekst, muzika, aranžman).
Velika je ovo priča, koliko god se činilo da ne zauzima veliko mjesto i nije vidljiva u prvim
redovima, no kao i na samom buvljaku, kako to inače biva, trebao bi čovjek zastati, pogledati
malo bolje, preokrenuti pokoju stvar i postaviti poneka pitanja. Činjenica je ono što je nepobitno, a
bilo gdje u svijetu i na bilo kojoj pozornici, kad na istu stane netko od etno glazbenika hrvatske
etno glazbe, tko god da je u rulji i došao iz tko zna kojih razloga pa i naišao na nešto što bi
najmanje očekivao da će na isto to naići, ima priliku vidjeti što kaže, kako izgleda i zvuči Hrvatska.
U tom smislu.
Upravo sam zato ostavio još prostora ovdje za neke naredne susrete na ovu temu, jer ima toga tu
još. Puno toga. Većina nas generalno poznaje stvari, većini nam je poznat taj nekakv odnos
kvantitete i kvalitete. Ja sam za podnaslov ovog prvog teksta kao uvoda u “Etno Buvljak” odabrao
citirati Lidiju Bajuk upravo s koncerta kojem sam prisustvovao s nikad većim oduševljenjem u
životu. Zapjevali smo svi zajedno u određenom trenutku. Ta ljubav prema onome po što smo došli
prevladala je i strah i sram i… Navela lidiju da izjavi upravo ovaj podnaslov. Ozmeđu ostalog kao
znak zahvale što smo nazočili njenom koncertu. Neke stvari govore same za sebe. Uglavnom sve,
no uvijek se to “sve” može raščlaniti i reći nešto još više. U prilog baš tome kako, da, malo nas je,
al’ smo jaki. Jedino ljubav i neiksvarenost mogu tako postojati.
Autor: David Muflizovic
