Kad ne bi bilo istinito, bilo bi nevjerojatno, no baš danas, dva dana nakon što sam odlučio napisati
koju riječ na ovu temu, vozeći prema kući, kroz cestu koja ide šumom, naišao sam opet na
manjeg, sveg od blata uprljanog i prestrašenog, očito iz nečijeg vozila izbačenog psa. Psića, vidi
se po njemu da nije star i manjeg je rasta, crne dlake. Povjerenja da priđe nije imao. Zapravo je
pobjegao od mene. Mi kao obitelj nismo nikada svojevoljno, svojom odlukom ili željom nabavili
psa. Ni mačku ili mačka. Kojeg god da smo imali, imali smo tako što bi došetali tom istom cestom
upravo do naše kuće i znali smo, poučeni već iskustvom, da davši im samo jedanput jesti,
možemo računati s tim da je od tog trenutka naš.
Svi oni koji znaju o čemu pišem ovdje, znaju koliko je stanje alarmantno i kako su pitanja
napuštanih i zlostavljanih životinja na ovim područjima goruća pitanja, a uz teške ih muke, skoro
pa jedva nekako rješava ono malo udruga, volontera, azila i ljudi općenito dobrog srca koji se tu i
tamo pobrinu za takvu životinju kako god znaju. Raznorazne snimke s Interneta su zastrašujuće,
mnoge umiljate oči osuđene na jad, muku, samoću i tugu osuđene su na čekanje kojem se
ponekad kraj ne nazire uopće. Često su životinje udomljene pa vraćene nazad, mnogi koji brinu o
njima u skloništima su primorani doslovno moliti (bolje tako reći), nego apelirati na pomoć ljudi koji
se mogu poistovijetiti s pričama i sudbinama tih bića, kao i ljudi koji ulažu nadljudske napore kako
bi se o njima pobrinuli.
Kad ne bi bilo istinito, bilo bi nevjerojatno, ali koliko god da zvučalo nevjerojatno, gledajući i
znajući o raznim udruženjima gdje ljudi pružaju ljudima ruke, osnivaju ovakve ili onakve
organizacije kako bi jedni drugima pomagali ili osiguravali kakvu takvu podršku, moje uvjerenje je
sve veće i veće da bi se na području EU moglo definitivno organizirati nešto u smislu organizacije
koja bi svoje vrijeme posvećivala pitanju životinja i udruga koje o njima brinu unutar granica drugih
EU zemalja koje, ne možemo ne priznati, po raznoraznim pitanjima pa tako i ovima ne stoje s onim
drugima rame uz rame, jer razlike uzrokovane raznoraznim faktorima su činile i čine svoje i dan
danas.
O “Gut Aiderbichel-u” bih htio napisati pokoju riječ kao primjer takve jedne organizacije koja je
ime za sebe. Imao sam priliku ondje osobno nazočiti i vidjeti na licu mjesta kako su stvari
koncipirane i kako funkcioniraju te kakvi su rezultati na mnogostruka i višestruka zadovoljstva više
raznih strana pa, bilo to da su same životinje o kojima se ondje vodi briga, gosti restorana u
sklopu objekta ili djeca koja dolaze ondje s roditeljima na izlete u posjete ljubimcima kojima su
“kumovi”, a to su kumstvo i opečatili poklonom, kako je tradicija i uvriježena inače. Nakon lijepo
provedenog dana u prirodi s mnoštvom veselih životinja, nakon veganskog ili vegetarijanskog
deserta ili jela, svojim kućama mogu ponijeti još ponešto i iz suvenirnice čiji je asortiman, malo bi
bilo reći, zadivljujuć.
U cijeloj Europi je “Gut Aiderbichl” preko 20 godina ime za sebe, jedinstvena i najjača institucija za
brigu o životinjama. U 6 europskih zemalja, na imanjima “Gut Aiderbichel-a” živi preko 6000
životinja koje su iz ovakve ili onakve, ali loše situacije spašene. Njihova je garancija svakoj životinji
siguran život do njihovog samog kraja života.
Organizatori i osnivači, koji su učvrstili i učinili jačima prava životinja, nešto prije osnivanja 2001.
godine su Michael Aufhauser i Dieter Ehrengruber čija je nit vodilja kroz sve njihovo gledanje
životinja kao na ono nešto što je njihov sam, vlastiti život. I svoju borbu u tome nastavljaju tako iz
godine u godinu boreći se za što bolji položaj životinja i pošten, dostojanstven tretman istih.
Više o njihovom radu se može vidjeti na njihovoj Internet stranici gdje je sva povijest kronološki
poredana pa se tako može dobiti uvid, ne samo u nju, već i u ostale usluge, pogodnosti, sadržaje i
garancije koje nude.
https://www.gut-aiderbichl.com/
Kad ne bi bilo istinito, bilo bi nevjerojatno, no koliko god zvučalo čudno, možda smiješno i
neizvedivo, svi oni slogani nas ljudi, kao društva u kontekstu “ruka ruci”, mogli bi se doslovno
ostvariti i u ime nekih šapa nekim drugim šapama. Ne bi li to bilo divno? Ne zaboravljajući pri
svemu tome koliki je i kakav samo ekonomski faktor takva jedna ideja zaživljena i provođena
svakodevno dok iza nje stoji toliko dobročinstvo i primjer kako se problemi mogu riješiti na način
da sjećanje na njih mogu doći jedino sa smješkom, jer su isti ti jedna davna, zaboravljena priča.
Osobno sam mišljenja da nema lošeg u slijeđenju dobrog primjera, ukoliko možda nemaš vlastiti.
Istovremeno se nadam da se između redova u ovom tekstu može iščitati i apel, odnosno poziv na
ujedinjavanje snaga i zajedničko rješavanje istinitih, stvarnih problema, u određenim slučajevima
toliko strašnih da su u najmanju ruku nevjerojatni, a najmanje smiješni ili zabavni ili, što je najgore
u svemu, nedostojni ozviljne pažnje i nastojanja da se kao takvi napokon počnu intenzivnije, jače
te na bolji način rješavati. Mogućnosti su razne, svekolike, potencijalno uključuju mnoge ostale
udruge ili osobe pa i cijele grane države kao jednog živućeg organa oko čijeg se zdravlja treba
voditi konstantna briga, odnosno voditi cijeli jedan životni stil, a ne rješavati tegobe i rane kad je
možda i kasno. Ipak, u ovom slučaju to nije. Nije kasno. Ruka ruci za šapu šapi. Da nam svima
bude ugodno pod našim krovom.
David Muflizovic
