Uvodna riječ
Jednog kišnog dana prije malo manje od godinu dana mještanima jedne male općine u srcu Podravine zasjalo je sunce – u njihovo mjesto došla je nova doktorica. Ekipa gerijatrije, daleko najbrojnija, bila je oduševljena tom informacijom, iako oprezni budući im se u zadnjih 10ak godina izmijenio velik broj liječnika, a za svakog su mislili da je baš on taj koji će riješiti sve njihove dugogodišnje boleštine, pisati uputnice po njihovom zahtjevu i prepisivati lijekove koje pije susjed Ivan, a pomažu za sve.
Prvih mjesec dana svi su dolazili samo provjeriti hoću li se zadržati malo duže ili hvatam prvi vlak i bježim glavom bez obzira kad shvatim gdje sam došla.. Inače sam iz malog slavonskog gradića gdje se ljudi smatraju toplima, mirnima, opuštenima (čitaj: svako svakog zna, zavisiti i ljubomore koliko voliš, tračevi se šire za svakim stolom lokalnih kafića) prije više od 7 godina otišla 500km dalje na studij medicine, sljedeći svoje snove u nadi za stabilnim i ispunjenim životom.
Odluka o izboru studija za mene nije uopće bila teška, ljudsko tijelo i um me zanimaju i fasciniraju od malih nogu (često i u ne tako pozitivnom svijetlu). Naravno s godinama sam, uz to, shvatila i da je ta profesija izuzetno tražena te da je posao nakon završetka fakulteta zagarantiran. Kakav će posao biti, o tome se, logično, rijetko kada realno govorilo.
Pitam se bi li život bio lakši da me neko tada pogodio ciglom ili tako nešto… Kako god, nakon završetka fakulteta i odrađenog kaotičnog staža na hitnom prijemu, odlučila sam da je vrijeme za poslovno osamostaljenje, stjecanje iskustva i dodatnih znanja (npr. kako izaći na kraj sa pravilnicima HZZO-a) te sam se javila za posao u ambulanti obiteljske medicine. Što reći, kad kreneš sa jednom greškom, ostale dođu nekako same od sebe… Već se malo manje od godinu dana trudim da moji pacijenti žive zdravije i kvalitetnije živote, borim se sa birokracijom i administracijom, protiv prepisivanja antibiotika za kašalj i temperaturu, sa visinskim, dubinskim i daljinskim razlikama do najbliže opremljene zdravstvene ustanove, kao sokol svakodnevno vrebam na što ranije termine za preglede kardiologa, ortopeda, dermatologa i ostale bolničke ekipe, izmišljam nove terapijske protokole za bolove svih vrsta… što bi rekli, tko se zna snaći, smije i u crkvi prdnut.
Sreća u nesreći je što je sa mnom u timu, kao društvo, podrška, a djelomično i kao mentor, najbolja medicinska sestra, nije sarkazam. Živi ovdje 100 godina, zna sve naše pacijente, od kojih bolesti boluju zapravo, ali zna i za one koje su se dijagnosticirale dugotrajnim i iscrpljujućim google pretraživanjem. Prvih mjeseci me spašavala svojim bilješkama koje je ostavljala uz imena pacijenata upisanih za pregled o tome što bi ih trebala pitati, ali važnije, o tome koje teme bih trebala izbjegavati u širokom luku osim ako nemam cijelo poslijepodne za priču zašto se Marica posvađala sa zetom. Ljepota seoskog života.
Potaknuta raznoraznim smiješnim, tužnim, ali i frustrirajućim događajima, kako u poslovnom tako i privatnom životu, odlučila sam da je vrijeme da svoje sarkastične misli, koje puno puta želim izreći, prenesem na papir kako bih vam dočarala život jednog seoskog liječnika u Lijepoj našoj, ali i nesebično podijelila s vama koju mudrost za zdraviji i kvalitetniji život. Za one koji žele znati više naravno.
P.S. Priče su namijenjene zabavi, sva imena koja su spomenuta i koja će u budućnosti biti spomenuta su izmišljena, a sve situacije i ljudi utemeljeni su na stvarnim događajima.
Do idućeg čitanja ostajte mi zdravi!
Dr…
https://www.youtube.com/watch?v=5Dvu91QB_-A
