Htio bih, prije nego započnem i s čim, reći kako sve ovdje navedeno proizlazi samo i samo iz
vlastitih afiniteta i percepcija, jer, tema, iako i delikatna po nekim pitanjima, zapravo ima cilj na
barem nekakav način predočiti nešto malo o Munchenu. Eto, o Munchenu. S obzirom da sam
ondje živio nešto manje od dvije godine, onda ovaj tekst smatram više nekakvom vrstom
putopisa, kraće jedne priče o onome kako sam ja doživio i živio u tom gradu, iako bi se tu moglo
pisati toliko toga. Baš puno toga. Neiscrpan je i nepresušan grad izvor inspiracija skoro na
svakodnevnoj bazi.
Prije nekoliko dana sam se sasvim slučajno bio izgubio u šumi ovdje kod sebe u selu.
Razmišljajući tako o raznoraznom, dok sam pokušavao naći koliko toliko pravi put, sjetio sam se i
one izjave o “gubljenju u gradu”. Mislio sam tako sam u sebi kako bih se radije izgubio koliko god
puta hoćeš i u “gradini” kao što je Moskva npr., nego u šumi. U gradu, ipak, kako god, uvijek si
negdje. Meni bi drvo teško reklo, preporučilo kamo bih mogao poći. Naravno da su moja gubljenja
u Munchenu bila za prvih dana kad sam tek bio stigao. Baterija mobitela se ispraznila, meni ne
vrijedi ni lijevo ni desno, ni naprijed ni nazad, kad ne znam kamo trebam ići. Užas. Blago rečeno,
užas. No, kao što rekoh, hajde, pitaš nekoga pa se snađeš.
Još dok sam mlađi bio, uvijek sam se pitao je li doista istinita ona izreka o tome kako putovanja
obogaćuju. Pa… Ako uzmem u obzir kako se samo i koliko “kačim” na onu finsku, tako
jednostavnu poslovicu o tome da je svijet puno veći, nego što se čini kad se promatra s prozora,
onda na taj način, jednim dijelom potvrđujem istinitost tog obogaćivanja iz izreke. Za svakoga ono
izgleda drukčije. Ako iskustvo čovjek sam po sebi gleda kao nekakvu imovinu, onda je to isto,
iskustvo, dakle, to jedno bogatstvo koje život čovjeka oplemenjuje, ako baš ništa drugo. Ne
prolaze, na kraju krajeva, svi ljudi isto pa po kojim god pitanjima.
Možda ovo “ulična posla” zvuči grubo na prvu, no moja je ideja bila prvenstveno reći ponešto o
stvarima u nekoj mjeri više, a u nekoj manje poznatima nama ovdje. Ili sličnima. Kako god. Ulična
posla, da. Puno sam fotografija znao napraviti u te dvije godine u Munchenu. S obzirom da sam
na posao išao skoro pa svaki dan istom rutom, sjetio sam se naknadno one već rađene ideje
nekih umjetnika koji su istu temu obrađivali više puta. Kronološki bilježili isti motiv svakog dana
kroz godinu. Shvatio sam tako u jednom trenutku da i ja to radim kad je u pitanju skulptura
“Wildes Pferd” kipara Alexandera Fischera (Nurnberg, 1903.- Munchen,1981.). Mnoge sam druge
još fotografirao, također. Jednu izložbu “Makova” fotografirao u kasne noćne sate. Ono crvenilo iz
tame…
Kako god, baš tu kolekciju fotografija, vezanu uz konja, sam naslovio “Die Wanderungen”.
Razmišljao sam printati te fotografije i uvezati ih, nisam još, no budem. U jednu malu
“monografiju” u čast, eto, te skulpture koja je bila samo jedna od mojih munchenskih zabava dok
sam bazao ulicama u slobodno vrijeme ili prolazio istim s obzirom na obveze. Toliko je istinita i
ona koja kaže da se grad nekako najbolje upoznaje šetnjama, hodom, pješice, kako god želite.
Živio sam u MaxVorstadt-u, znači centru faktički. Eto, dogodilo se tako pa, s obzirom na sudbinu
ili što god već, taj Munchen poznajem danas bolje, nego Zagreb npr. Veselile su me sitnice neke,
sve one razvodne kutije po ulicama, automati za kupnju cigareta ili kutije u bilo koju
infrastrukturnu svrhu, kao i rasvjetni stupovi, semafori itd., preko kojih se odvijala nekakva…
Jedna druga gradska komunikacija. Sve te naljepnice, QR kodovi, ideje, mota, udruge, pokreti,
šale, sva ta umjetnost u formi naljepnica i tragova markera. Ma… Za nekoga tko voli baciti oko na
sitnije detalje, to su bila prava mala bogatstva, svi oni mini vodiči, “flyeri” nadolazećih zbivanja i
reklamni materijal. Cijelu jednu poveću, punu kutiju tih stvari imam. Kao uspomenu danas.
Ovo je također tek manji uvod, jer o ovom se gradu ima toliko toga za reći. Meni je, zapravo,
osnovna, ona glavna ideja, bila pisati o tome kako, ako ne vidiš nekakve probleme u tome,
nekakav “must have” za Munchen je, u biti, jedino kombi ili nekakvo drugo, manje teretno vozilo.
Kažem to zato, jer građani svoje “smeće” iznose nešto ranije kako bi netko mogao uzeti što god je
ono za što misli da ne zaslužuje status “smeća”. Ja sam, uostalom, za ovaj MacBook uzeo ispred
jedne zgrade zaštitnu torbicu od neoprena. Novu novcatu. Takve torbice su skuplje stvari. Za
nekoga tko je tek došao, uselio u sobu ili stan, po mome, ali samo mome mišljenju, straha po
pitanju opremanja stana i olakšavanja života sebi u Munchenu nema. Od cijelih komada
namještaja, posuđa, slika, ma čega god, do… Uz sve to, onda, za slobodnih dana mi je uživancija
bila ići u “trgovine buvljake”. Jedna takva je bila u ulici drugoj po redu paralelno s ovom koja je
presijecala raskrižje blizu kojeg sam živio, odlazio na kave, šetao do glavnog željezničkog
kolodvora ili Marienplatz-a, jer sam kasnije nekako sve rjeđe koristio podzemnu, upoznavao tako
grad. Barem ono najbliže, dok se nisam nekada znao uputiti na neke lokacije puno dalje kao što je
Bauhaus ili botanički vrt. Znam samo da, kad sam odlazio, žalio sam što nisam “lutao” više okolo,
posvuda. Na nekakav poseban način, kao još nikad do tada sam gledao te zgrade oko sebe,
prelazio “Isar” tramvajem… Onu ideju o kupnji cjelodnevne karte i vožnji svim tramvajima cijeli dan
nisam ostvario. Eto, ne znam, osim što me je kolega s posla obećao voditi na jedan veliki buvljak,
a njegov moto je bio “Idem ondje, jer tamo uvijek kupujem sve ono što ne trebam”, shvatio sam
da i sam imam čudnu percepciju “bogatstva”. Ovo što sam fotografirao je iz te “buvljak trgovine”.
Pitanje je komu još treba takvo nešto, no… Meni su te sitnice bile neopisiv izvor sreće. Toliko još
toga. Automatsko prisjećanje na frenda u Hrvatskoj kad sam jednom prolazeći naišao doslovno na
hrpu stručnih časopisa iz grafičkog dizajna. Meni do pasa posložene hrpe stručnih časopisa.
Kubik, hahaha. Sve one knjige ispred antikvarijata ostavljene vani da ih uzme tko god želi s
obzirom da za njih ne postoji apsolutno nikakav interes. Keramičke krigle za pivo s neopsivo lijepo
izvedenim poklopcima od metala. Kava u McDonald’s-u na uglu ulice ujutro sam, a popodne sa
susjedima. Starijih nekoliko žena u mirovini. Jedna žena iz Londona koja je živjela već par godina
u Munchenu, jedna umirovljenica iz RS i baš susjeda iz grade, Njemica. S njima, ja. Hahahaha.
Uživao sam. Uživao u to slobodno vrijeme. Imao što pametno čuti, a prebacio se s lakoćom u
“mood” penzića pa sam se tako odmicao od svih životnih briga skoro svake prirode.
Živio sam u Švedskoj. U Nizozemskoj. Sve su to bile u određenim trenucima ulične priče. Ja bih
htio da ovaj izlet u ove male putopise bude u kontekstu “kratko, ali slatko”. Približiti to nešto od
tog svega u malim koracima, u više doza. Tako sam započeo s Munchen-om. Živim u kući gdje
me svi ti predmeti svakog dana vrate kroz sjećanja u te neke priče. Pronaći se ili izgubiti? U
ulicama nekog grada? To nikako, ne. To nije moguće. Ovdje, pak, gdje sam doslovno okružen
šumom, po kojekakvim ladicama, komodama, vitrinama i kutijama su neke stvari, neke priče i neki
predmeti, baš kao smeće. Nečije smeće, nečije bogatstvo. Inspiracija ovdje, danas, iz nekih
prošlih dana. Bili bi lakše zaboravljeni da nisu bili baš takvi i ondje. Oplemenjuju te stvari, vezane
uz put, vezane uz kriva skretanja i nailaženje na ljude nimalo drukčije od smeća, nečijeg
bogatstva, za koje ne bi ni pomislio da bi mogli postojati kao takvi. Sve to na tim nekim mjestima,
ulicama i njihovim pričama unutar ili izvan zidova. Maleni ili veliki, grade moj, ne čudi me što si
inspiracija tolikima.
Autor: David Muflizovic
